Sunday, January 31, 2021

KAKO POSTADOSMO OVCE

 


Nakon više od 22 godine od početka agonije Jugoslavije, stalno preispitujem sebe dali njeni narodi uopšte znaju šta su izgubili.
Od njenog kraja, pa sve do danas, propagira se sa sviju strana lažna teza da je ona bila veštačka tvorevina i da su je stvorili komunisti, navodeći kao datum njenog osnivanja 29. novembar 1943., dan Drugog zasedanja AVNOJ, što je sasvim netačno. Ova se lažna teza namerno propagira da bi se našlo opravdanje za aktivno učestvo u njenom rasturanju, pravdajući to sa „potrebom rušenja komunizma“.
Desilo nam se upravo suprotno ― ostali smo bez države, a najveće devijacije istog socijalističko-samoupravnog sistema, nemilosrdna pljačka državnе (društvenе) imovine, korupcija, mito, samovolja političara i raznoraznih lokalnih feudalnih šerifa („sirotinjskog radničkog i seljačkoga porekla“), ne samo što su nam ostali nego ih i mnogo jače osećamo na svojoj grbači u razularenom i nekontrolisanojm obliku. Ovi sirotani, preko noći pretvorenih u nenasitne gazde i bogataše, pljačkom i prisvajanjem tuđe imovine (kriminal, nezabeležen do tada u istoriji), ruše i gaze sve pred sobom!

Sve je započelo mnogo ranije, nekolikodecenijskim delovanjem njenih okorelih protivnika, koji su se aktivirali još na samom početku njenog stvaranja 29. oktobra 1918. godine, kada je stvorena Država Slovenaca, Hrvata i Srba, u trenutku kada Hrvatski sabor kida državno-pravne veze sa Austrougarskom, održavanjem Narodne skupštine Slovenaca, Hrvata i Srba i stvaranjem vlade na čijem čelu staju dr Ante Korošec (teolog i rimokatolički sveštenik), dr Ante Pavelić (ne onaj krvavi zločinac i ustaša, već zubar iz Zagreba) i Svetozar Pribičević (matematičar i fizičar) Srbin iz Hrvatske koji je zastupao tezu da su Srbi i Hrvati jedan te isti narod. Isti su proglasom pozvali na ujedinjenje u zajedničkoj državi, gde će ovi narodi obezbediti sebi svoja osnovna prava na opstanak.

Sama ideja stvaranja države Južnih Slovena mnogo je starija od stvaranje same države i imala je svoje organizovane začetke u Ilirskom pokretu čiji je krajnji cilj bio stvaranje jedinstvenog Južnoslovenskog carstva. U tom pokretu ćete pronaći imena Ljudevita Gaja, Janka Draškovića, Stanka Vraza, Ivana Mažuranića, Dragutina Rakovca, Ljudevita Vukotinovića, Franeta Kurelca, Pavao Štosa, Antuna Nemčića, Josipa Kundeka, Ivana Derkosa, Antuna Mažuranića… Oni imaju dva programa, jedan minimalistički, a drugi maksimalistički: prvi zastupa preku potrebu odbrane i nacionalne nezavisnosti i očuvanje državne celovitosti; drugi – ujedinjenje sa ostalim Slovenima, najpre na Balkanu, a zatim na širem panslovenskom prostoru. Najveći uticaj imaju Pavel Šafarik i Jan Kolar, a primer su im bili Dositej Obradović i Vuk Stefanović Karadžić. Iliri se zalažu čak i za ujedinjenje književnog jezika svih Južnih Slovena u jedan zvanični jezik, onaj na kome su pisali Dubrovački pisci (na štokavskom narečju). Zalažu se da svi Južni Sloveni stvore književnost sa zajedničkim književnim jezikom i zajedničkim pravopisom i da se time kod Južnih Slovena stvori osećaj narodnog jedinstva. Ideja kojoj skidam kapu i za koju se ja danas zalažem!

Ideja u samoj Srbiji ima tri varijante, koje su za mene prihvatljive u svakom obliku. Prva se zalaže za ujedinjenje Srbije i Bugarske, kao zemlje u kojima živi bliski i istorodni narod. Druga izvire iz „Načertanija“ Ilije Garašanina, tajni „program za vanjsku i nacionalnu politiku Kneževine Srbije“, program čiji je krajnji cilj bio stvaranje južnoslovenske države, i treća je advokata Svetozara Miletića koja je promovisala stvaranje Balkanske Federacije, za mene ― najprihvatljivija politička opcija za večni mir na ovim prostorima! Kod Južnih Slovena pod Austrougarskim carstvom, prva je ideja zastupala formiranje jugoslovenske nezavisne državne jedinice u okviru same Austrougarske u obliku trijalističke monarhije, a druga varijanta je zastupala stvaranje nezavisne jugoslovenske države.

Glavni protivnici svih ovih ideja (do dana današnjeg) su strani faktori, pre svega interesi velikih sila, provučeni kroz navodnih „vekovnih“ interesa novokomponovanih balkanskih državica, koji su oduvek (u svome samom izvorištu ideje) bili rukovođeni interesima Rusije, Nemačke, Engleske, Francuske, Italije, Mađarske, i naravno ― interesima za svetskom dominacijom SAD-a.

Država Srba, Hrvata i Slovenaca (29 oktobar, 1918.) je rađanje ostvarenja ideje jugoslovenstva. Ona je začetak ujedinjenja, osamostaljenja, nezavisnosti, i suverenosti južnoslovenskih naroda. Po meni, oni koji imaju iskrenog jugoslovenstva u sebi, treba da praznuju taj dan kao svetinju! Kraljevstvo SHS, osnova Jugoslavije i dugovekovnih težnji Južnih Slovena, je objavljeno 1. decembra 1918. godine, a nekoliko godina kasnije 3 . oktobra 1929. godine Zakonom o podeli Kraljevstva na upravna područja je proglašeno Krajevstvo Jugoslavija. Administrativna podela do aprila 1922. godine bila je na sedam privremenih pokrajina: Slovenija, Hrvatska, Slavonija, Banat, Bačka i Baranja (Vojvodina), Bosna i Hercegovina, Dalmacija, Severna Srbija i Južna Srbija. Kasnije, umesto pokrajine i okruzi, formirane su 33 oblasti! Docnije, 1929. ove su oblasti ukinute i odlučeno je da se Jugoslavija podeli najpre na 10, a zatim na 9 banovine: Dravska, Hrvatska (najpre kao Savska i Primorska banovina), Vrbaska, Drinska, Zetska, Dunavska, Moravska, Vardarska i kao zasebna ― grad Beograd sa Zemunom i Pančevom. Za mene ovo je idealno rešenje za jugoslovenstvo i zajedništvo naroda Jugoslavije, zbog činjenice da je samo delumno bila podeljena prema etničkoj zastupljenosti. Kao što se vidi umesto prema nazivu reka, Hrvati su ubrzo dobili privilegovani status u Jugoslaviji i ekskluzivitet da ime njihove banovine zadrži nacionalni element. Nažalost, ni ovo nije umirilo nacionalne strasti koje su oduvek bili podržavani i raspaljivani od velikih sila i neprijatelja zajedništva (naročito južnih) Slovena.

Danas, više nego sigurno je da su upravo kvazikomunisti (realno nacional-socijalisti, tačnije ljudi koji nikada nisu shvatili globalnu širinu komunističke ideje), koji su zaposeli vrhove republičkih centralnih komiteta i sam vrh partije na saveznom nivou, glavni i najveći krivci za njen krvav kraj, ne shvatajući ni do danas šta je Jugoslavija predstavljala za narode koji su živeli u njoj. Dokaz da je ovo tačno je i činjenica da je početak njenog kraja bio usko povezan propašću Saveza komunista Jugoslavije na njihovom poslednjem XIV vanrednom Kongresu. Samo rušenje SFRJ je započelo mnogo ranije, masivnim naplivom kvazikomunista, ljudi, koji su ulazili u članstvo isključivo zbog njihovih lukrativnih pobuda i aktivnim delovanjem stranih obaveštajnih službi preko takvih spodoba. Plan za uništenje Istočnog komunističkog bloka, među koje naravno spada i SFRJ, stvoren je od strane CIA-e još davne 1948. godine i imenovan kao Plan-X. Ovaj plan je predviđao obuku, slanje oružja i finansiskih sredstava kontrarevolucionarnim grupacijama u Istočnoj Evropi. Za tu namenu su osnovali fond od više desetina miliona dolara za podršku antikomunističkih elemenata u ovim državama. Brojne terorističke i diverzantske akcije su poduzimane protiv SFRJ u periodu od 1948. do 1992. godine. Još 1976. godine Bi-Bi-Si je emitovao emisiju sa nazivom „Igra mira“ i, kakvog li čuda, isto se scenario ostvarilo u aktivnostima separatista na Kosovu i Metohiji od 1981. do 1989. Isti scenario se ponavlja i u knjizi „Treći svetski rat“, koju je napisao Džon Heket, penzionisani general NATO-a, sa vojnom vežbom koja započinje iz jednog bunkera 300 metara ispod zemlje, baš kao pobuna rudara iz rudnika Stari trg kod (Titove) Kosovske Mitrovice. Početkom osamdesetih godina pojavio se futuristički film koji priča o tome kako bi započeo novi rat u Evropi, u kome kamera zumira mapu Evrope, baš na Balkanu, na Jugoslaviju i završuje na Kosovu. Kakva neverovatna slučajnost!(?) Postoji i plan od početka ’50-tih prema kome je sve trebalo započeti na Kosovu, a da potom zahvati Hrvatsku i Sloveniju. Šokantna i „sasvim slučajna“ podudarnost je to što su u Hrvatskoj, kao mesta gde treba da započne rat, naveli precizno sva ona mesta gde su buknuli prvi oružani sukobi: Pakrac, Plitvice, Borovo Selo… Podudarnosti ima na pretek i za Bosnu i Hercegovinu: Sarajevo, Ljubuški, Čitluk… Uzgred budi rečeno, za rušenje komunizma u SFRJ, CIA je trošila preko dva miliona dolara godišnje, a registrovani su preko dve hiljade njenih suradnika, koji su u velikom broju ljudi iz same službe državne bezbednosti, iz samog njenog politikog vrha, među direktore društvenih firmi i među javnim ličnostima.

Upravo tamo, u Službi državne bezbednosti, CIA će pronaći pogodno tle za delovanje preko raznoraznih kvaziliberalnih grupa u samom državnom organu, zastupnici lažnih demokratskih načela koji su zdušno radili u interesu razbijanja jedinstva države, potaknuti željom za novcem i ličnim tesnogrudim lokalpatriotizmom. Svi su oni bili članovi republičkih saveza komunista (često i rukovodioci partiskih organizacija u samoj službi), bliži ideji nacional-socijalizmu nego nekakvom socijalizmu, mahalske lokalpatriote i lopuže, lažni disidenti, nikad bliski komunističkoj ideologiji. Vođeni ličnom korišću i egoističnim interesima, zaslepljeni i zatupljeni sopstvenim nacionalizmom, oni aktivno sarađuju sa CIA-om, DIA-om i NSA-om (aktivno uključeni u građanskom ratu u Jugoslaviji, još mnogo pre njenog početka) u određenim ključnim trenutcima kada je bilo potrebno da se razbije savezna država, plasirajući razne dezinformacije i organizirajući posebne paravojne jedinice od članova samih republičkih službi bezbednosti i jedinica Teritorijalne odbrane, stavljajuči ih pod svojom kontrolom. Od ovih kombiniranih jedinica TO i republičkih službi bezbednosti bile su stvorene prve paravojne republičke jedinice u svim bivšim jugoslovenskim republikama sa zadatkom da se suprotstave saveznim organima i JNA da bi onemogućili njihovo ustavom zagarantovano delovanje za zaštitu teritorijalnog integriteta SFRJ.
 
Da je to bilo tako, potvrđuje Pavle Trajanov, dugogodišnji poslanik u makedonskom Sobranju i eks-ministar unutrašnjih poslova Makedonije, nekadašnji predsednik Omladinske organizacije Pravnog fakulteta i omladine republičkog MUP-a (vidi se da je bio „podoban“ za te funkcije). Kasnije je bio i član „liberalne“ grupe tzv. „osumtemina“ („osmorica“) iz republičkog SUP-a (koja „je donela demokratsko proleće u Makedoniji“), a u svojoj izjavi u intervjuu za „Dojče Vele“ (7.10.2011.) pod nazivom „Policijata beše branik na samostojnosta na Makedonija“ otvoreno priča: „U to vreme Generalštab JNA je znao za naše planove da hapsimo jugogenerale, da blokiramo stanove vojnih starešina, kasarne, da izvedemo ljude na ulicama, a bili smo i naoružani za eventualni sukob. Ali u MUP-u je tada bilo i američkih specijalaca koi su, zajedno sa nama, pripremili plan za ekspresni desant američkih vojnika koi bi obezbedili stvaranje tampon zone sa Srbijom ukoliko bi se ostvarile njihove pretnje za makedonsko rukovodstvo i samostalnu državu (*takvih pretnji od strane JNA nije ni bilo, iako su novinari izneli takvu izmišljotinu - prim. aut.). Za ove razgovore, planove i dogovore, nije znalo tadašnje državno rukovodstvo pošto je postojala realna opasnost da se otkrije američki plan za zaštitu Makedonije“. Čovek koji eksplicitno priznaje suradnju sa stranim tajnim službama, sada priča bajke o svom patriotizmu i trubi da lustracija u Makedoniji ima „pravni osnov“, o zaštiti svedoka i sl. nebuloze!?

U samom raspadu uzeli su aktivno učešće i tadašnji direktori Društvenih preduzeća, uviđajući svoju šansu za lako i ekspresno stvaranje svojih ekonomskih imperija. Imena LJ. Ivanova - Zingo, Ilije Kamčevog, Trajčeta Mukaetovog i sl. postaće sinonim za patriotsku pljačku. Sličnih njima spodoba ima u svim bivšim jugoslovenskim republikama. Ne, neću govoriti šta su sve izgubili narodi SFRJ! Setite se samo da ste na odmor išli najmanje 20-tak dana, a sada (veći deo) idete najviše deset dana. Setite se da su vam preduzeća dodeljivala društvene stanove, a sada ne smete ni da pomislite da ga dobijete, osim ako niste partiski aktivist neke od „političkih partija“. Partija, koje su se pretvorile u prave institucije za sticanje moći i za bogaćenje.

Svi su narodi bivše SFRJ slepo krenuli ka ideji koju su proglasili za ideal budalaštine nazvanom „osamostaljenje“. Ustvari, niti jedna od bivših JU-republika nije ostvarila puni suverenitet i punu samostalnost, niti približno onoliko koliko su to bili u SFRJ. Narod u nijednoj od njih ne živi bolje nego u vreme socijalizma, jedino njihova rukovodstva i nečasno, lopovlukom obogaćene „gazde“ koji su državnu (radničku) imovinu kupili bez ijednog svog (datog) dinara! Kod nas su čak i zemlju privatizovali za „čak“ 1 evro, i to odlukom Vlade.

Umesto suverenosti, samostalnosti i nacionalne afirmacije, danas gubimo identitet. Danas, naša deca radije govore engleski, nemački i francuski, nego na jeziku nekog od svojih sunarodnika. Većina ne može ni da izađe iz zemlje, da odu negde na odmor, zbog nezaposlenosti. Zatvoreni smo u torove. Najveći gubitak od rušenja Jugoslavije je onaj ekonomski. Umesto trgovine na tržištu od preko 20 miliona, Makedonija se svela na labilno tržište od jedva 2 miliona potencijalnih kupaca. Sanjamo udruživanje u EU, ekonomsku uniju koja će nas iscediti do poslednje kapi, ali uvek kada neko pozove na Jugoslovensko ujedinjenje, ili na Balkansku uniju, dobije udarce kao da je najveći neprijatelj. 

Kada mi idućeg puta budete govorili o „veštački stvorenoj“ Jugoslaviji i o tome da je ona bila „tamnica naroda“ setite se šta ste dobili, a šta izgubili njenim rušenjem! Ne pitam vas kada vam je bilo bolje, odgovor znam i sam! Bez vašeg odgovora! Setite se samo toga, kako smo uspeli da se pretvorimo u ovce koje veselo čekaju striženje na svakim izborima! Negativno će mi odgovoriti samo oni koji i danas, kao i tada, pozivaju na nacionalni razdor.

*!! tekst je objavljen 30. novembra 2013. na makedonskom jeziku. Prevod je napravljen danas, 31. januara 2021., u malo modifikovanom obliku, da bi ga čitala šira jugoslovenska publika.
*link za tekst na makedonskom: KAKO STANAVME OVCI
*povezan tekst (na makedonskom): http://ajvandoktor.blogspot.com/2013/12/blog-post_15.html

No comments:

Post a Comment